Moj libido je potpuno uništen. Imao sam vanredni ispit za nekog nesrećnika iz treće godine i u komisiji je bila moja koleginica Danka, geografičarka koja je u mom životu ostavila izuzetno snažan trag po tome što je to osoba koju sam najčešće zamišljao tokom seksualnih odnosa sa svojom zakonskom ženom. Tajna je u tome da svaki put kada sam suviše blizu izbacivanju semene tečnosti, a ne želim da dođe kraj vratolomijama u krevetu, ja samo pomislim na Danku i njen zrikavi pogled kroz užasne đozluke sa debelim staklima.
Brzinom svetlosti me prođe seksualna želja, vrhunac se odlaže na neodređeno, a ja mogu mirne duše da nastavim sa uživanjem.
Prosto je neverovatno da samo nečiji pogled i to u mislima može tako da deluje na erektivnu funkciju.
Međutim danas sam bio prinuđen da se nekoliko puta zaista susretnem sa njenim pogledom i posle desetak minuta u njenom društvu imao sam utisak da mi je polni organ uvenuo.

Posle posla svratio sam do babe, jer me je ćale zamolio da joj odnesem lekove. Čim smo seli upitala me šta ja to pišem. Nisam imao pojma odakle njoj ta informacija, ali mi je ona brzo objasnila da joj je ćale rekao kako ja ne volim sport i kako po ceo dan nešto piskaram. Hteo sam da se usprotivim tome krenuvši da pojasnim da pratim pomno dešavanja u fudbalu, ali sam se setio da sam poslednji put žestoko najebao s izletom u te vode, jer me je pola sata smarala da joj objašnjavam fudbalska pravila. A razlog za to je bilo to što često između svojih serija vrti kanale na televiziji i naleće na utakmice, ali eto nikako ne kapira „zašto onaj što uvek ima crne čakšire stalno pišti i prekida trčanje ovim ostalim“. Zato sam umesto rasprave rekao da vodim dnevnik.

- Za Dnevnik? Jel kao Slavko?

Pretpostavljam da je mislila na Slavka Budihnu koji je valjda nekada davno vodio TV dnevnik i odustao sam od objašnjavanja, ali baba je bila uporna.

- Što ne pišeš pripovetke? Moj Drago je znao Branu Nušića, zajedno su petkom šetali po varoši. Mogu da potražim njegov telefon, da ti pomogne.

- Čiji telefon, bre?!

- Branin. On živi tamo kod, kako se zvaše...

Uf, opet je odlutala. Imala je često te rezove u vremenu, ali ja danas nisam bio voljan da se upuštam u objašnjavanja.

- Važi, bako, potraži ti, pa me zovi, moram ja polako, da spremam predavanja za sutra. I da pišem, znaš.

Poljubio sam je i otišao, uz obećanje da ću joj sledeći put doneti neku knjigu o delfinima, mnogo joj se dopalo kad ih je gledala na onom „kanalu bez reči“ (kanali bez reči su bili svi oni koji nisu imali titlovane emisije, sada je verovatno mislila na Animal planet)


Juče je bio poslednji dan za prijavljivanje na oglas za PR menadžera Lagune. Danas su verovatno gledali pristigle biografije, propratna pisma i fotografije. Divili su se mom sjajnom izražavanju i onoj fotki sa isečenom glavom sa jedne lepe plaže u Grčkoj. Sutra će sigurno da me zovu na razgovor, a onda počinje novi život u kome ću se vinuti u visine književnog krema beogradske avangarde, gde mi je i mesto. Danas sam postavljao sebi pitanja kojima će i oni pokušati da me zbune, ali su moji odgovori bili prosto sjajni, zaseniću sve kandidate svojom elokventnošću i poznavanjem Laguninog izdavaštva.

Do daljnjeg ostajem profesor istorije sa petnaest posto fonda, ali i sa novim zaduženjem - razredni starešina. U ovom trenutku neizvesnosti sa ostalim poslovima to je prosto idealna kombinacija, posebno kada se uzme u obzir ekskurzija u najavi. Besplatnih sedam dana u Rimu, Veneciji i još par gradova u Italiji uz pedeset evra dnevno da pazim na desetak neuravnoteženih klinki zvuči kao melem za moju tranzicijom povređenu dušu.