Za sve je u životu potreban uvod, ali kako on treba da izgleda kada se predstavljaš svom ličnom dnevniku. Bilo bi glupo pisati ne znam šta, a opet treba bar nešto, jer ne može se početi od nule kada imaš skoro trideset godina. Ili može, ali makar sam pred sobom svako od nas ima neku neizbrisivu ličnu istoriju.

Ukratko, imam dvadesetdevet i po godina, srećno oženjen, dobar sa zdravljem, bez ikakvih telesnih i estetskih mana na licu i telu. Diplomirao istoriju posle dugo godina razvlačenja umišljajući da sam deo nje time što sam jedan od milion onih koji nepristajanjem i neprihvatanjem aktivno pružaju otpor. Trenutno zaposlen u jednoj od najstarijih i najpoznatijih beogradskih gimnazija kao profesor istorije na neodređeno vreme sa jednom šestinom fonda časova i platom od oko pet hiljada dinara, sve to kao posledica smanjenja broja odeljenja u školi i gubitkom polovine časova. U potrazi za poslom, adekvatnim za moje vrednosti i životna ubeđenja.

Nakon dugogodišnjeg aktivnog društvenog života u vidu učestvovanja u svim oblicima protestovanja protiv svega što sam smatrao lošim, trenutni društveni život na nuli, zbog razočarenja, razmimoilaženja i različitih doživljavanja nove društvene stvarnosti, ali i zbog lične skolonosti da budem asocijalan.

Živim sa Jovanom (sjajnom ženom koja je posebna po mnogo čemu, najviše po tome što me uopšte trpi uz sebe, čak i voli, po sopstvenom priznanju) u stanu koji je ona dobila od babe koji ima dvadestosam kvadratnih metara u potkrovlju jedne lepe bele zgrade na samom kraju novobeogradskih blokova, sa lepim pogledom na savski kej i reku iza njega.

Pseudonim po kod kojim pišem nije slučajno izabran. Nije mi bila namera da budem copycat iako će možda nekome tako izgledati. Poistovećivanje sa Adrijanom Molom je samo posledica sličnih osećanja koja su izbijala iz njegovih pisanija i onih koja mene prožimaju poslednjih meseci.

I ovo je previše za uvod. Čisto da se zna ko sam.